Kako je sve počelo . . .

Na ovom području su poznati gusari ilirskog plemena Delmata, na čelu s ilirskom kraljicom Teutom gusarili obalnim područjem Poljica. Dolaskom Rimljana gusarenje je zabranjeno. Rimljani podižu nekoliko naselja : Sumpetar (Nareste), Sveti Martin (Pituntinum) i Gata (Gedate). Rimljani su u Mosoru iskrčili mala polja, prema kojem je ovo područje i dobilo ime Poljica. Prema legendi i sam je car Dioklecijan rođen u Poljicima u mjestu Srinjine.

Doseljavanjem Hrvata u Poljica, na ovom području su se 949. godine nastanili braća Tješimir, Krešimir i Elem, sinovi kralja Miroslava, iz dinastije Trpimirovića. Nakon Krešimira I Trpimirovića ( koji je imao dva sina), na prijestolje je došao stariji Miroslav, ali se protiv njega diže ban Pribina u korist mlađeg mu brata Mihaila Krešimira II, čija je žena Kraljica Jelena sagradila kod Solina dvije crkve (današnji Gospin Otok). Prema ovome da se povjerovati da su zaista sinovi ubijenog kralja Miroslava potražili sigurnost u ovom području, koje je pravo prirodno sklonište.
Organiziranje Poljica u župu počelo je oko 1015. godine za vrijeme kralja Krešimira III, unuka Mihailia Krešimira II. Poljičku župu sačinjavalo je 12 katuna sa 12 većih sela. U Gornjim Poljicima su: Dolac Donji i Gornje Polje, u Srednjim Poljicima: Kostanje, Zvečanje, Čišla, Gata, Dubrava, Sitno i Srinjine, a u Donjim Poljicima: Duće, Jesenice i Podstana. Nasljednici trojice braće zvali su didići (nasljednici didovine).  Ugarski kraljevi su ovdje u 14. st. postavili hrvatske plemiće Jurja Račića i Jurja Dražojevića,  s čime didići nisu bili zadovoljni, ali s obzirom da su oni zastupali interese Poljica u njihovu sukobu sa Splitom, Poljičani su ih pozvali da se tu nastane. Njihovi nasljednici nazvani su ugričići (prema tome što su ih poslai Ugari). Prestala su neprijateljstva između didića i ugričića i dogovoreno je da se knez bira među ugričićima, a vojvoda među didićima. Izbor velikog kneza obavljao se svake godine na blagdan Sv. Jurja u Gatima, na način da bi najprije svako selo biralo malog kneza (katunara) pa bi svaki katunar položio kumparan (kaputić) na zemlju, na koji bi birači stavljali balote (kamene oblutke). Onaj tko bi imao najviše kamenja (najviše 12, a najmanje 6) bio bi novi knez.

Poljička Republika imala je svoj statut, koji zapravo predstavlja najizdašniji pravni spomenik srednjovjekovne Europe. Neki smatraju da je Tomas Moore za svoju Utopiju imao za inspiraciju upravo Poljičku republiku.

statut_bigPOLJIČKI STATUT

Najstariji sačuvani rukopis Poljičkog statuta potječe iz vremena oko 1515. godine i čuva se u Arhivu HAZU-a u Zagrebu. Predstavlja treću redakciju Statuta, sastavljenu 1485. godine.
Druga redakcija Statuta potječe iz 1440. godine, kako se kaže u samom Statutu:
“U ime Gospodina Boga Amen. Statut poljički isući statut iz staroga novi činimo na lita Gospodina Isukrsta 1440.”
Termin “izući” znači izvrstan, a prevedenica je od latinskog “eximius”. Stoga se, pravnim jezikom, termin “isući” dade protumačiti kao “autentičan primjerak”.
Prva redakcija, prema V. Mošinu, nastala je negdje na prijelazu iz XI. u XII. stoljeće, tj. prilikom sklapanja “Pacta conventa” između ugarskog kralja Kolomana i predstavnika dvanaest hrvatskih plemena. (Miroslav Pera, Poljički statut, Književni krug, Split 1988.)

 

I ovo područje nisu mimoišle teške borbe s Turcima. Od 1500. godine Poljičani su morali Turcima plaćati harač, ali ohrabreni primjerom Klisa kojeg je držao Petar Kružić, odbijaju plaćati harač. 1530. godine Ahmed Paša s velikom vojskom udara na Poljica. Mila Gojsalić, djevojka rođena u selu Kostanje, tada je žrtvovala svoj mladi život da bi pomogla svojim Poljičanima. Ušla je u šator Ahmed paše i ubacila u vatru barut, a kad im je paša poginuo – Turci su se bježeći pred poljičkom vojskom strmoglavili niz liticu Ilinac u Cetinu. Na tom mjestu je veliki kipar Ivan Meštrović ovjekovječio njezin lik, a opjevana je i u djelima Jakova Gotovca, Augusta Šenoe, Drage Ivaniševića.

Poljička republika zadržala je svoju autonomiju sve do Napoleona, kada Dandolo nije imao sluha za njihova traženja povlastica koje su do tada imali, te je došlo do ustanka u kojem je general Marmont ugušio ustanak, a poljičkog kneza Ivana Čovića osudio na smrt (koju je ovaj izbjegao pobjegavši s ruskom vojskom).

Comments are closed.