Category: 1000 godina Poljica

“Poljičko silo” – Kostanje 19.12.2015.

Ovogodišnje, treće po redu, "Poljičko silo" - kruna je cjelogodišnjih događanja u ovom dijelu Poljica. Nakon "Milenijske fotografije" Šime Strikomana, ovo je bila još jedna prigoda da se obilježi vrijedan jubilej - 1000 godina od prvog spomena Poljica. Nažalost, u ovoj godini nas je napustio Nediljko - Martin Begić - pjesnik koji je svojim opusom slavio upravo Poljica.

Nediljko 2 Stoga smo imali čast i zadovoljstvo odati mu počast na našoj skromnoj pozornici. Uvertiru ovom dijelu programa napravio je naš dječji zbor - koji je otpjevavši dvije pjesme koje slave život i vjeru - pokazao da duh drevnih Poljica živi i u onima najmlađima.

IMG_4455

Don Špiro Čikeš i Petar Buljević - ravnatelj CZK Omiš - predstavili su lik i djelo Nediljka - Martina Begića, a klapa "Pasika" otpjevala je dvije uglazbljene Martinove pjesme, od kojih je jedna: "Loza u škripu" dobila i prestižnu nagradu "Porin".

IMG_4573IMG_4501 U drugom dijelu programa predstavili su nam se poljički pjesnici. Čitajući nam svoje stihove Sandra Vukušić, Ivan Sorić - Suri, Danica Bartulović, Zoran jurišić, Josip Ulić, Ante Matijević i Đurđica Tičinović pokazali su svu raskoš i šarenilo pjesničkog izričaja u Poljicima. Na gitari ih je pratio mladi gitarist Stipe Bogdanović, a glazbenu podlogu su upotpunili: klapa "Pasika", naša mlada klapa "Konistra", te VIS "Cor et anima" iz Tugara. Sastav čine četiri sestre Jurišić, a najstarija od njih - Petra - vodi naš dječji zbor i klapu. Don Špiro Čikeš je jednom iskrenom crticom iz svog života, u maniru iskusnog autora proze, poslao jednu univerzalnu poruku svim prisutnim i tako zaokružio ovaj naš glazbeno - poetski recital. Na kraju, kao što to obično biva, podjelili smo zahvalnice učesnicima sila, poželjeli im svako dobro za predstojeće blagdane - a svi izvođači su zapjevali "Radujte se narodi". Hvala svima koji su pomogli u realizaciji ovog sila i vidimo se i dogodine!

Galerija

“Milenijska fotografija” Šime Strikomana u povodu 1000 godina spomena Poljica – Kostanje 18.10.2015.

 

Kostanje - MP Sveti Jure 176Kostanje može biti ponosno što je jedino u Poljicima na adekvatan način obilježilo 1000 godina spomena Poljica. Naime, na inicijativu HKUD-a "Kostanje" - odazvali su se MO Kostanje, ŽU Kostanje, te KUD "Mile Gojsalić" i klapa "Pasika" - te smo zajedničkim trudom priredili ovu manifestaciju. Na naš poziv rado se odazvao gospodin Šime Strikoman, čiji je projekt "Milenijske fotografije" poznat i izvan granica lijepe naše. Zajedničkim trudom oslikan je 40 metarski lik Sv. Jure - zaštitnika Poljica. Slika je to koja ostaje kao trajna uspomena na ovaj vrijedan jubilej.

Na naš poziv su se odazvale i gotovo sve Udruge u kulturi s područja Poljica:KUU "Sv. Kliment" - Sitno, KUU "Mosor" - Gata, KUD "Srijane", KUD "Dalmacija" - D. Rat, KUU "Tugare", KUU "Vila Rustika" - Ostrvica, KUD"Mile Gojsalić", Društvo Poljićana "Sv. Jure - Priko" - Omiš. klapa "Kurjože" - Podstrana, Pučki pivači - Tugare, klapa "Pasika" - Kostanje, te HKUD "Kostanje". Svi oni su na snimanje došli obučeni u narodne nošnje, što je ovoj manifestaciju dalo još jednu dimenziju više.

IMG_7306Pozivu na snimanje se odazvalo više od 1000 poljičana iz svih djelova drevne Poljičke Republike. Svi su se oni smjestili u sliku Sv. Jure - što je i ovjekovječio gospodin Šime Strikoman. Valja se posebno zahvaliti njemu i njegovoj gospođi Editi Strikoman - koji su se stvarno potrudili i pomogli nam da ovaj vrijedan jubilej bude zabilježen za povijest. Snimanje je pratila i ekipa HTV-a, kao i novinarske ekipe tiskanih i digitalnih medija. Naš Ivan Perić je snimanje zabilježio i kamerom na dronu - ta će snimka biti posebno atraktivna.

Nakon snimanja fotografije, okupljena Kulturno-umjetnička društva pokazala su i dio svog repertoara u prigodnom programu. Sve to pokazuje koliko je bogat kulturni život u našim Poljicima. Pogotovo veseli broj mladih uključenih u njihov rad. To je zalog za budućnost koji treba cijeniti i u koji treba ulagati. 

Duh zajedništva još uvijek živi u drevnoj Poljičkoj Republici...

  IMG_7358 IMG_7329 IMG_7337 Galerija sa snimanja

Spomen

U godini 1000-e obljetnice prvog spomena Poljica kao cjeline, crkvene i svjetovne tradicije života na ovim prostorima, donosimo tekstove kojima želimo približiti i otrgnuti zaboravu ovaj dio naše baštine. Ovim putem pozivamo na suradnji sve ljude dobre volje, koji su voljni svojim pisanjem, te  u bilo kojem drugom obliku, pridonijeti ovom cilju. Za početak donosimo jedan tekst koji prikazuje presjek bitnih odrednica u povijeti Poljica: Prvi spomen, puno prije utemeljenja Poljičke Republike, je u inkunabulama i dokumentima splitske Crkve koja je bila prisutna u Poljicima. Prema povelji kralja Trpimira iz 852. godine, splitski nadbiskup Petar kupio je u poljičkim Tugarima neke zemlje zajedno sa slugama i sluškinjama. U jednoj ispravi hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. iz 1070. godine prvi se put susrećemo sa slobodnom župom Poljica, a Poljica se kasnije spominju i u listinama kraljeva Dmitra Zvonimira i Stjepana II. Poljica_001 Može se kazati da s Petrom Gumajevim počinju povijesno dokazivi odnosi Splita i Poljica. Ti su odnosi varirali od otvorenih neprijateljstava do bliske suradnje, što je ovisilo o više uzroka. Ponajprije su ovisili o gospodarima pod čijom su se vlašću nalazili, a do 1444. godine i mletačke prevlasti oni su se često mijenjali. Neki povjesničari vjeruju kako su se u početku sukobila dva naroda i dvije različite kulture: romanska iz Splita s hrvatskom iz Poljica. I kasnije, u prvoj polovini 14. stoljeća i u 15. stoljeću, kada su većinu stanovnika Splita činili Hrvati, što su bili i Poljičani, sukobi nisu prestajali, pa otpada mišljenje kako su sukobi uzrokovani etničkom razlikom. Drugi su skloniji ocjeni da su sukobi imali gospodarske uzroke. Naime, osjećaj ugroženosti od feudalnog nadiranja iz Splita potaknuo je Poljičane na obrambenu akciju koja je dovela do osnivanja vlastite župe. Poljica su u hrvatskoj državi, koja je bila organizirana u županije, pripadala Primorskoj županiji sa sjedištem u Klisu. Ugarsko-hrvatski kraljevi cijepali su župe i županije i dodjeljivali ih odanim im plemićima. Poljičani se nisu s tim mirili nego su osnovali svoju župu kako bi što uspješnije štitile svoje interese. Sukobi su počeli kao gospodarski da bi kasnije poprimili političke konotacije. Tek s turskim provalama u Dalmaciju i zaposjedanjem većeg dijela njezina područja, Split je na Poljica počeo gledati drugim očima. Još 1420. Poljica su zmaj koji već otvara ralje prema Splitu da bi početkom 16. stoljeća Poljica postala jedina nada Dalmacije, najprvi štit vlastitoga spasa, pokoj mira svoga. No, treba navesti više situacija u kojima su se Splićani i Poljičani odnosili kao ljuti protivnici. Tako je bilo u vremenu kada je smrću kralja Dmitra Zvonimira u Hrvatskoj nastupio period dinastičkih borbi koji je okončan Pacta conventom, sporazumom ugarsko-hrvatskog kralja Kolomana s predstavnicima 12 hrvatskih plemena po kojem je Hrvatska ušla u personalnu uniju s Ugarskom. Pod novim vladarima iz kuće Arpadovića Poljičani su nastavili živjeti svojim osebujnim životom, a, naviknuti na slobodu svojih rodovsko-plemenskih zajednica, prema Arpadovićima kao nositeljima feudalizma imali su odbojno držanje koje je prelazilo i u otvoreno neprijateljstvo. Odnosi se nisu promijenili ni u vremenu poteškoća koje je ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. imao za provale Mongola. Poljičani su se 1242. godine svrstali u protu kraljevu stranku koja je željela obnoviti hrvatsko narodno kraljevstvo. Tada se, pored Splićana, toj stranci pridružio i bosanski ban Matej Ninoslav. Dok su se tada nalazili na istoj strani, u vremenima kada su Omišem i njegovom okolicom na istoku vladali knezovi Kačići (12. st. i 13. st.), koji su se, nastavljajući tradiciju ilirskih gusara i svojih hrvatskih prethodnika, zalijetali čak do Kotora i Dubrovnika, Poljičani su držali stranu Kačićima. Kačići su imali brojne zemlje u Poljicima, odakle su i bili podrijetlom, a štiteći svoje i poljičke interese, knez Nikola je 1180. potaknuo Poljičane da napadnu splitskog nadbiskupa Arnira u mosorskom selu Dubravi. Mletačka Republika također je imala posla s Kačićima, a ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. prijetio je omiškom knezu Malduku Kačiću zbog napada gusara na otoke Brač i Hvar. Omišani se nisu libili napadati ni križare na njihovom putu u Palestinu, pa je papa Honorije III. sa kraljem Andrijom II. te Splitom i Dubrovnikom na njih 1220. godine organizirao križarski pohod, ali bez uspjeha. Gusarenje se nastavilo i tijekom druge polovine 13. stoljeća. Mlečani su u dva navrata organizirali križarske pohode na Omiš i knezove Kačiće. Konačan uspjeh postigli su 1287. godine kada su u igru ušli bribirski knezovi Šubići, koji su postali novi gospodari omiške tvrđave. I u kasnijim sukobima Splita s poznatim hrvatskim velikašima, Poljičani su bili na strani pobjednika. Bilo je tako na početku 15. stoljeća u sukobu Splita sa Šubićima kada su udruženi napadali Splićane i pustošili njihove nezaštićene posjede. Poslije nego je 1420. godine Split došao pod mletačku vlast, Poljičani su, sada pod Nelipićima, često pustošili splitska imanja. Tek nakon što su se Splićani izmirili s knezom Ivanišem Nelipićem, Poljičani su se također izmirili sa Splićanima, vrativši im otete posjede. UBOJSTVO NADBISKUPA ARNIRA Toma Arhiđakon u svojoj Kronici bilježi da su Splićani imali više stotina tisuća ovaca, pa ne čudi splitsko posezanje za poljičkim zemljama i za pravom korištenja poljičkih pašnjaka. To je bio uzrok čestih razmirica, pa i sukoba. Pozivajući se na krivotvorenu povelju ugarsko-hrvatskog kralja Kolomana iz 1103. godine, kojom je navodno kralj splitskom nadbiskupu Krešenciju potvrdio prava na poljička sela: Srinjine, Tugare i Gata sa svim slugama i sluškinjama i njihovim potomcima, splitski nadbiskup Arnir došao je 1180. godine u mosorsko selo Dubravu tražiti neka imanja za Crkvu. Kako je tada ispaše na Mosoru bilo dovoljno samo za poljičko blago, jasno je da je nadbiskup Arnir zastupao interese svih Splićana, a ne samo Crkve. Zbog potrebe za hranom splitske su vlasti u dva navrata (1351. i 1376.) zabranile ispašu u splitskom polju, dok je ispaša na Marjanu bila vremenski ograničena. Budući da je stočarstvo bilo temeljem i poljičkog gospodarstva, svoje skromne pašnjake nisu nikome namjeravali ustupati. Toma Arhiđakon bilježi da su Poljičani u ovoj situaciji predvođeni omiškim knezom Nikolom Kačićem, koji je u Poljicima ima brojne posjede, nasrnuli na nadbiskupa i kamenovali ga. Splićani su, prema Kronici, kasnije za odmazdu objesili nekoliko Poljičana. Splitska nadbiskupija je u svim sporovima istupala kao nasljednica solinske Crkve polažući pravo na zemlje koje su nekada bile uključene u prigradsko zemljište Salone, u ager salonitanus, a to su sela Podstrana, Srinjine i dio Mosora, koji će se spominjati i u darovnicama kraljeva Zvonimira, Kolomana i Gejze II. U ovom sukobu Poljičani su na krvav način branili svoju plemenšćinu, zemlju svojih pradjedova. Obrana plemenšćine jedna je od karakteristika cijele poljičke povijesti. Što se tiče teritorijalne ekspanzije Splita u okolicu na istoku (Poljica), ona je najviše došla do izražaja u doba kralja Zvonimira kada su sasvim nestale granice između Splita i njegove okolice. U Zvonimirovoj povelji, koju su Splićani krivotvorili 16. 4. 1078. godine, kaže se kako je kralj splitskoj Crkvi darovao sela: Srinjine, Tugare, Osič, Gata i Vilar. Splićani su se potom potužili kralju da u poljičkim selima ne mogu naći dovoljno ispaše za svoju stoku, na što je kralj naredio da se Splićanima mora dopustiti napasati svoje blago. Da bi od Poljičana zaštitili imovinu u svome polju, jer su Poljičani koristili brojne prigode da po njemu pustoše, Splićani su 1239. godine, da bi se zaštitili od Poljičana, počeli graditi utvrdu Kuk (Kamen). Dvadeset godina kasnije na Poljičane su zajedno navalili Splićani i Trogirani, a pomagao im je primorski ban Butko, stoga što su Poljičani bili stalno nevjerni kraljevskoj kruni. Polažući svoja navodna prava na poljičke zemlje, Splićani su se 1383. godine, pozivajući se opet na falsifikate, žalili ugarsko-hrvatskoj kraljici Elizabeti, ženi Ludovika I. Anžuvinca, kako se Poljičani odbijaju podvrgnuti zakonima ugarsko-hrvatske države navodeći pri tome kako im Poljičani uskraćuju slobodu ispaše u selima gdje su imali posjede: u Sitnu, Dubravi, Srinjinama, Tugarima, Podstrani, Jesenicama i Dućama. Iz te isprave vidi se kako Poljičani ne priznaju kraljevske sudove, već traže da im se sudi po njihovim pravima. Kraljica Elizabeta dana 3. studenog te godine pismom iz Zadra zapovijeda da se Poljičanima sudi po zakonima, a ne po njihovim samoupravnim normama. Vjerojatno je problem ispaše bio glavni razlog krivotvorenja više kraljevskih darovnica. U obradivom zemljištu i pašnjacima s kojima su Poljica raspolagala Split je vidio osnovu svoga gospodarskog razvoja. Značaj stočarstva u životu Poljica odlično oslikava poznati Poljički statut. Poljica su se konstituirala kao izuzetna društvena i politička formacija koja je svoja prava oživotvorila u statutarnom i upravnom zakonodavstvu, u Poljičkom statutu kojeg je narod zvao Poštovani. Statut je značajan spomenik starog hrvatskog i slavenskog prava. On svjedoči o želji Poljičana da se zaštite od kraljeve feudalne vlasti, te o grčevitom opiranju novijim oblicima društvenog života koje su im nametala povijesna zbivanja. Njega su Poljičani držali svetinjom na koju su se zaklinjali kao na temelj i znamen svoje samostalnosti. U mnogim članovima Statut nedvosmisleno ističe važnost stočarstva u njihovom životu, o čemu rječito govori i naknada velikom knezu: 90 ovnova na godinu. Statut isto tako ima stroge odredbe o pravima i zajedništvu nad pašnjacima. O vezanosti Poljičana za zemlju i izuzetnoj pažnji koju su oni pridavali poljodjelstvu govore brojne odredbe koje naznačuju kazne za štetu koju stoka učini u poljima, zatim kazne protiv krađe u polju, te odredbe o društvenom nadzoru i ograničavanju prava u otuđivanju plemenšćine, nepokretne nasljedne imovine cijele kućne zajednice koja se mogla otuđiti samo u slučaju velike nužde. Split je kasnije Poljičanima postao privlačan kao obrtno središte u koje su oni dolazili radi zapošljavanja i izučavanja zanata. Zbog turskih provala razlozi naseljavanja Poljičana u Split od 15. stoljeća bili su i sigurnosne prirode. Snažne trgovačke aktivnosti u Splitu davale su mogućnost Poljičanima da svoje proizvode prodaju splitskim trgovcima, a splitskim trgovcima pak da Poljičanima prodaju svoje. Međutim, zbog oskudnih izvora nije moguće donijeti precizniji zaključak o opsegu i intenzitetu toga poslovanja. Splitsko-poljička trgovina, kao i komunikacija između Splita i Poljica, bila je otežana brdovitom konfiguracijom poljičkoga područja. Za razliku od Splita, u Poljicima su trgovina i obrti bili slabije zastupljeni. Na gospodarske odnose između Splita i Poljica u 14. i 15. stoljeću treba gledati kao na odnose između bilo kojega dalmatinskoga grada i njegova zaleđa. Izvori govore kako je u tom vremenu temeljna baza gospodarskog života Splita i Poljica bila zemljoradnja i stočarstvo, da su u splitskom polju, te u srednjim Poljicima i poljičkom primorju prevladavale iste poljoprivredne kulture: vinova loza i maslina i razne vrste povrća. Urod žita nije mogao zadovoljiti potrebe stanovništva, ni u Splitu, ni u Poljicima. Na oba područja uzgajala se ista krupna i sitna stoka. Najvažnije za prehranu stanovništva, a čini se i najrazvijenije, bilo je ovčarstvo. Posebice je važna bila proizvodnja soli, odnosno prihod od njezine prodaje. Zbog toga su za Split i Poljica izniman privredni značaj imale solane te mlinovi na rijeci Žrnovnici, na prirodnoj granici između splitskoga polja i poljičkog primorja. NOVA VLASTELA Jedan od prijelomnih trenutaka poljičke povijesti dolazak je nove vlastele u Poljica. Ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. Anžuvinac, u želji da povrati zemlje koje su nekada pripadale ugarsko-hrvatskoj kruni, te da se domogne i napuljskog prijestolja, morao je najprije prevladati Veneciju u Dalmaciji. Zato je s njom često ratovao. Mirom sklopljenim u Zadru 1358. godine dobio je Dalmaciju od Kvarnera do Drača. Za borbu s Mlečanima trebali su mu vojnici, tj. plemići, pa je zakonom iz 1351. godine izjednačio plemstvo u svojim zemljama, a 1358. godine poslao je iz banske Hrvatske u Poljica Jurja Rajčića i Jurja Dražojevića da u njegovo ime upravljaju Poljicima. Oni su bili rodonačelnici nove vlastele, koju su Poljičani nazvali ugričići. Ugričići su se najprije naselili u tugarskom polju, jer je ono od kuge bilo najviše opustošeno. Kako su Poljica poslije propasti hrvatske države duže vremena pripadala Bosni, nakon dolaska ugarskog plemstva, starije rodovsko plemstvo, koje je poteklo od braće - utemeljitelja Poljica, počelo se nazivati i bosanskim plemstvom ili didićima. Didići nisu željeli koristiti prava iz zakona iz 1351. godine, iako su mogli, a kako su bili jaki i samostalni, opirali su se novom plemstvu zadržavši protu ugarsko-kraljevski stav. Stoga je Juraj Rajčić, iako nominalni poljički knez, sve do smrti živio u Splitu. Tek su njegovi sinovi Ugrin i Novak, orodivši se sa najuglednijom poljičkom obitelji, Dražojevićima, došli u Poljica. KRALJ TVRTKO Krajem 14. stoljeća na sceni je bosanski kralj Tvrtko I. čija je majka Jelena bila sestra Mladena III. Šubića, pa se po njoj smatrao Omišaninom. Tvrtko je, najprije kao bosanski ban, a potom kao kralj, želio oko Bosne okupiti slobodne hrvatske i srpske krajeve, odnosno obnoviti individualnost kraljevina Dalmacije i Hrvatske. U borbi s ugarskim kraljevima, Ludovikom I. Anžuvincem, a kasnije Žigmundom Luksemburškim, pomagao je hrvatskim zavjerenicima. U neredima koji su u Hrvatskoj nastali iza Ludovikove smrti, on se najviše okoristio postavši 1387. godine gospodarom Klisa, a potom i Poljica. Ne nastupa centralistički, dapače Klisu i Poljicima potvrđuje njihove stare samouprave. Međutim, kako je od 1390. godine vladao otocima: Bračom, Hvarom i Korčulom, te gradovima: Šibenikom, Trogirom i Splitom, u sukobu između Splićana i Poljica priklonio se utjecajnijim i njemu važnijim Splićanima, pa je Poljicima oduzeo njihovo primorje i predao ga Splićanima na upravu. Tvrtkovom smrću 1391. godine počinje opadanje bosanskog utjecaja na ovim prostorima. Novi bosanski kralj, Ostoja, potvrdio je 1402. godine Tvrtkovu povelju o splitskim pravima u Poljicima. Slijedeće godine to isto uradio je i kralj Ladislav Napuljski, koji se borio za ugarsko-hrvatsko prijestolje. Potrebno je naglasiti kako Tvrtko za sebe nije uspio pridobiti splitskog nadbiskupa Andriju (Gualda), koji je bio Žigmundov pristaša, zbog čega su mu do Žigmundova dolaska na vlast susjedni velikaši otimali posjede. Uz kraljevu potporu nadbiskup je povratio sve posjede i 1397. godine izvršio reambulaciju dobara splitske nadbiskupije. U novom katastru zapisani su nekadašnji posjedi samostana Sv. Petra u Selu u Poljicima. Prije te reambulacije Poljičani su dugo bili u sukobu sa splitskom nadbiskupijom. Oko trideset godina nisu crkvi davali desetinu. Na nadbiskupovu tužbu kraljevski sud je 1395. godine presudio da je Poljičani moraju davati. Oni su se na to obratili Ladislavu Napuljskom da im ukine desetinu, ali je i on presudio u korist splitske nadbiskupije. Dok su Split i Poljica bili pod vlašću hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića (1403. – 1413.) nije bilo sukoba između Poljica i Splita. Kada se herceg Hrvoje stavio na stranu ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda, Splićani su ga zbacili s časti splitskog vojvode i obračunali se s njegovim pristašama. Tada su Poljičani s Omišanima počeli napadati splitske posjede. Na udaru su se našle solane i posjedi (crkveni i općinski) na lijevoj obali rijeke Žrnovnice. Intervencije kod Hrvoja nisu koristile kao ni molbe vicebanu Andriji, kome su nudili 500 dukata ako na Poljičane uputi 1200 pješaka i tako ih prinudi da vrate oteto. Jednako tako Splićanima nisu koristile ni molbe kralju Žigmundu, koji je ovlastio splitsko plemstvo da u njegovo ime pregovara sa hercegom Hrvojem. Uskoro je Splitu i Poljicima zaprijetila zajednička opasnost – Mlečani. Unatoč tome, Poljičani su, poticani sad od Mlečana, nastavili uznemiravati grad i pljačkati po splitskom polju. MLETAČKA UPRAVA U 15. stoljeću prilike su se u Dalmaciji izmijenile. Od kralja Ladislava Napuljskog Venecija je 1409. godine za samo 60000 dukata kupila pravo na Dalmaciju. Nešto milom, a nešto silom, Venecija je do 1420. godine u svoje rukeuzela najveći dio Dalmacije, osim Dubrovnika. Budući da je Split imao mnogo posjeda u Poljicima, Poljičani su, poslije nego se Split 28. lipnja 1420. godine dobrovoljno predao Mlečanima, zauzeli splitska imanja u svome kraju: sela, mlinove, solane. Blagajna soli je zbog toga imala 300 dukata štete, a privatnici 200 dukata. Splićani su molili novoga gospodara da ih zaštiti i da im se nanesena šteta nadoknadi. Mlečani su uskoro pod svoju vlast stavili područje od Neretve do Omiša, te poljičko primorje. U takvom okruženju poljički izaslanici Radoš Petrović i Ivan Grgurić sa splitskim knezom Krstom Marcellom sklopili su 29 siječnja 1444. ugovor kojim se Poljica dobrovoljno stavljaju pod mletačko vrhovništvo i kojim su utvrđene granice između splitskih i poljičkih posjeda. Potvrđujući ga 3. ožujka mletački dužd Frano Foscari Poljicima vraća primorje, jamči im njihovu unutarnju samoupravu i dotadašnje povlastice, uz obvezu da će Poljičani o svom trošku ratovati na prostoru od Krke do Neretve i od mora do Livna, a izvan toga na teret Mletaka. Poljičani su bili obvezni kneza birati iz redova splitskih plemića. Mlečani su se obvezali Općini Poljičkoj darovati 3 kuće u Splitu, 19 zemalja u splitskom polju i 16 solana na ušću Žrnovnice, ali samo za poljičke potrebe. I doista, Poljičani su počeli birati svoje velike knezove iz redova splitskih plemićkih obitelji: Cindro, Alberti, Papalić i Petracha, ali i drugih koji su bili podrijetlom iz Poljica. Međutim, od 1513. godine birali su knezove samo iz redova domaćih sinova. Treba naglasiti kako je ovaj ugovor bio od presudne važnosti za prestanak sukoba Splita i Poljica i poboljšanje njihovih odnosa. Dok je Omiš, kao i drugi dalmatinski gradovi, počeo dobivati elemente gradske uprave, Poljica su sačuvala unutarnju samoupravu. Slobodno je utvrditi kako su od tada Poljica povezana sa Splitom dijeleći zajedničku sudbinu i u dobru i u zlu. U daljnjoj povijesti često udruženi nastupaju u borbama s Turcima. To će se najbolje vidjeti u junaštvu velikog kneza i vojvode Žarka Dražojevića, te u pothvatu splitskog plemića Ivana Albertija kojemu Poljičani pomažu povratiti tvrđavu Klis u kršćanske ruke. OPASNOST OD TURAKA Od sredine 15. stoljeća Poljica i Split ugrožavale su sve češće provale Turaka, pa Poljica od tada imaju sve veću važnost za sigurnost Splita, zbog čega je mletačka vlada u svibnju 1469. odlučila poslati 100 vojnika na to područje. Splićani su počeli na Poljičane gledati kao na svojevrsno predziđe svjesni da njihova sudbina ovisi o sudbini Poljica i dobrim odnosima s Poljičanima. Nadu u uspješnu obranu od Turaka temeljili su na oko 1000 ljudi sposobnih za oružje koje su Poljičani mogli mobilizirati. Splitski knez Jerolim Baffo 1501. godine naglašava važnost Poljica ističući kako su ona obrana i predstraža i Splitu i većem dijelu Dalmacije; stoga Venecija nije dirala u njihovu samoupravu. Padom Bosne 1463. godine Turci su došli Poljicima u susjedstvo, na što im Mlečani, zabrinuti za Split, poslaše nešto hrane i oružja da bi se što uspješnije opirali Turcima. Turci su na Poljica prvi put nasrnuli 1500. godine i zarobili 150 osoba, dok su prvi put na područje Splita nasrnuli deset godina kasnije. Od 1514. godine Poljica su prisiljena Turcima plaćati harač, s kojim su se teško mirili, pa su ga 1527. godine odbili plaćati, dok je Klis od Turaka uspješno branio Petar Kružić, kapetan senjskih uskoka. Nakon junačkog otpora branitelja i smrću Petra Kružića, Klis je 1537. godine pao u turske ruke. Da bi Poljičane doveo u red, hercegovački sandžak Ahmed beg je 1530. godine sa 10000 vojnika provalio u Poljica, te popalio i opljačkao Srinjine, Tugare i Gata. Ali ni Turcima tada nije u Poljicima išlo glatko. Pučka predaja govori o junaštvu mlade Mile Gojsalić koja se žrtvovala za spas rodnih Poljica. Poljičkim junacima kazala je kako namjerava svojom ljepotom zatraviti sandžaka bega i iskoristiti trenutak da izvede jedan naum. Što obećala, to i uradila. Iskoristivši povoljan trenutak zubljom je potpalila tursku barutanu, na što su Poljičani sa okolnih brda navalili na prestravljene Turke i mnoštvo ih ubili, a još više nagnali u klanac Ilinca, gdje su našli smrt u vrtoglavu sunovratu. Poljica su se unatoč tome izmirila s Turcima i konačno priznala tursku prevlast, koja je potrajala do mira u Sremskim Karlovcima 1699. godine, kada su ponovno priznali vlast Venecije do njezine propasti 1797. godine. Dolaskom pod Turke, Poljica su teritorijalno ušla u sastav hercegovačkog sandžaka kao carski has, što je značilo da su bila, poput Crne Gore, direktno vezana za Carigrad, a ne za lokalne vlasti u Klisu ili Zadvarju. Ni Turska nije Poljičanima ograničavala zatečenu samoupravu, ali su Poljica za nju plaćala godišnji danak - filuriju. Međutim, lokalni turski moćnici često su pokušavali narušiti postojeće odnose, pa su stoga Poljičani često sudjelovali u brojnim vojnim akcijama koje su protiv Turaka vođene u njihovoj blizini. Životni uvjeti silili su Poljičane da se prilagode škrtim prirodnim uvjetima, a s druge strane trpjeli su u susjedstvu dviju, često sukobljenih, sila: Turske i Venecije. Priznajući najprije mletačko, a zatim tursko, pa opet mletačko vrhovništvo, Poljičani su se držali devize da je bolje biti ranjen nego ubijen. Od Venecije Poljica nisu imala mnogo koristi, ali ni štete; ona ih nikada nije svojim snagama pomagala u obrani od Turaka, dok su se na drugoj strani Poljičani često borili za njezine interese. Poljica su, ustvari, Veneciji služila kao tampon-država koja je branila Split i ostale dijelove mletačke Dalmacije od Turaka. Poljičani su bili zapaženi u ratovima koje su međusobno vodile Turska i Mletačka Republika: ciparskom (1570-1573), kandijskom (1645-1669) i morejskom (1684-1699), pa su se borili u bitkama kod Lepanta, Kandije, Klisa, Trilja i Sinja. Upravo za ciparskog rata, kada su Turci odlučili Mlečanima preoteti otok Cipar, sandžak kliški pokušao je 31. ožujka 1570. godine osvojiti Split. O toj namjeri Poljičani su izvijestili Splićane kako bi se pripravili za obranu. Potom su Splićanima spremno i junački pomogli odbaciti Turke. Turci su, kivni za poraz, svoj bijes iskalili na nevinom poljičkom puku. Strahujući od turske odmazde više od 350 poljičkih obitelji napustilo je svoje domove i imovinu iselivši se na mletačko zemljište u Omišu, Splitu i Braču. To je bila prva migracija Poljičana pred Turcima. Iz vremena zajedničkih borbi protiv Turaka, mletački dužd Andrija Gritti Poljičanima je 1537. godine izdao dokument sa zlatnim pečatom - zlatnu dukalu, kojim se uređuju međusobni odnosi Mletaka i Poljica. Mlečani su se dukalom obvezali Poljičanima, jer im je njihova pomoć bila itekako potrebna, da će im za borbu s Turcima pružati i određenu pomoć. Poljicima je potvrđena unutarnja samouprava, a Mleci su zadržali pravo da u sudskim prizivima bude nadležna njihova vlast. U svojim čestim razmiricama sa Splitom, Poljičani su se često pozivali na tu mletačku ispravu. Takvih su dokumenata - dukala duždevi u više navrata izdavali Poljčanima. Ovom Grittijevom zlatnom dukalom Poljičanima je dana mogućnost da se u nuždi presele na mletačko zemljište, jer Poljica nisu imala utvrđenih mjesta. Mlečane su pri tome imali na umu i vlastiti interes, jer je kuga (crna smrt) stanovništvo Dalmacije toliko prorijedila da je Brač spao na samo 2000 žitelja, pa naseljeni Poljičani održavaju gospodarski život i daju oružanu potporu. Svaki borac protiv Turaka bio je Veneciji dragocjen, Poljičani posebno, jer su se isticali hrabrošću. Treba znati kako je 1572. godine poslije nego je kuga poharala Split, u gradu ostalo samo 400 ljudi sposobnih za oružje. Doseljavanje Poljičana u Split učestalo je nakon što su Turci zauzeli Poljica. Nakon pošasti kuge 1606. godine (najveće u povijesti Splita) u Split se doseljavaju veće grupe Poljičana, ali se oni više ne useljavaju unutar gradskih zidina već u istočno gradsko predgrađe Lučac, koje u mnogo čemu poprima značaj rustikalnih Poljica. Za kandijskog rata, u potrebi za poljičkom potporom, mletački providur Leonardo Foscolo se uoči napada na Klis 1648. godine obvezao dati Poljicima 1512 dukata doživotne pomoći uz priznanje svih dotadašnjih povlastica. Predvođeni braćom Jankom i Šimunom Marjanovićem, Poljičani su s oko 1200 momaka pomogli Mlečanima zauzeti Klis. Dajući veliki doprinos toj povijesnoj pobjedi činili su čudesa od hrabrosti. Providur Foscolo je zapisao: Poljičani su se u ovom pothvatu izvanredno spremno pokazali. Pošto su se Turci u Klisu predali, Foscolo im je dozvolio da slobodno napuste tvrđavu i sa svojim obiteljima preko Sinja otiđu u tursko Livno. Dogovorili su se da otiđu bez oružja, te da kao taoce ostave šest uglednijih osoba. Tada se desio nemio incident. Zbog prijetnji turskog zapovjednika zloglasnog Mustafa – age Barakovića da će se krvavo osvetiti svima koji su se odrekli turske vlasti, Poljičani, Vlasi i Splićani navalili su na Turke, sasjekli Mustafa – pašu i ubili još njih oko 300, a 200 zarobili. U verziji onovremenog povjesničara Šibenčanina Frane Divinića do tragedije je došlo stoga što su Poljičani i ostali bili uvjereni kako su Turci progutali veliku količinu zlata želeći ga tako odnijeti sa sobom. Ovaj zločin ozbiljno je poremetio odnose Turske i Venecije, pa su Mlečani, da bi ublažili turski gnjev, pogubili nekoliko kolovođa tog brutalnog čina. Turski sultan, ogorčen gubitkom Klisa, odlučio se osvetiti Mlečanima, pa je u Livnu okupio silu od 10000 vojnika sa sedam topova, a 500 konjanika uputio da pljačkaju po splitskom polju, ali su ih Splićani nenadano napali i porazili. Sada su se Turci okomili na Poljičane radi njihova odmetništva. Posebno su se svetili na poljičkoj nejači koja je bila sklonjena u Solinu, jer se tu računalo na mletačku zaštitu. Mnoge su pobili, a više od 400 zarobili. Te godine, pred čestim turskim upadima u Poljica, moralo je oko 600 Poljičana potražiti utočište na Braču. Kada je u Dalmaciju došao glas o teškom porazu turske vojske pod Bečom 1683. godine, Dalmatinci su se spontano prihvatili oružja i bez mletačke pomoći oslobodili veći dio Dalmacije. Kao turski podanici, Poljičani nisu u tome sudjelovali, međutim, kada su Mlečani 1685. godine navijestili Turcima rat, Poljičani su se odmetnuli od Turaka, navalili su i osvojili tvrđavu Nutjak. Turci iz Bosne s više od 10000 vojnika dolaze pomoći svojoj posadi u opkoljenom Sinju, te porazivši mletačke čete, upute se za njima u potjeru, ali ih blizu Klisa dočekaše Poljičani, poraziše i natjeraše u bijeg. Na bojištu je ostalo 400 mrtvih Turaka. Borbe su se nastavljale, jer sada je bila prigoda da se onemoćale Turke sasvim protjera. Iduće godine Turci su pod Sinjem doživjeli težak poraz od mletačkih snaga. U bitci za oslobađanje sinjske tvrđave, Poljičani su se posebno istaknuli, što je ponukalo mletačkog zapovjednika Jeronima Cornara da zapiše slijedeće: Bez obzira na pogibeljnu varljivost ratnog ishoda, prvi od svih ostalih, što je doista vrijedno hvale, dodavši to sjajnim djelima hrabrosti, a malo ih na broju, ali puni divne odlučnosti ...natjeravši u bijeg mnoštvo Turaka, pobiše mnoge njihove vođe i zasužnjiše dvanaest buljubaša. Poljičanin Juraj Roguljić prvi je razvio barjak slobode na sinjskoj tvrđavi Kamičak. Turci su 1687. godine nastojali povratiti izgubljeni Sinj. Bosanski paša Atlagić stao ga je opsjedati, ali bezuspješno. I tu su se opet Poljičani odlikovali junaštvom. Jednako su se Poljičani ponijeli i kod zauzeća Knina, Čitluka i Gabele. Početkom 1715. godine Turci ponovno nastoje povratiti Sinj. Provalili su u sela na lijevoj obali Cetine pljačkajući i paleći. Sinjani su ih veličanstveno porazili i u slavu te pobjede nad turskim silnicima trče svoju poznatu junačku alku. Poslije poraza kod Sinja, Turci su se s oko 2000 vojnika zaletjeli na Klis, ali ih tu složno dočekaše Mlečani, Splićani i Poljičani otevši im plijen i natjeravši ih u bijeg. BEDEM SPLITSKE SIGURNOSTI Dolazak zajedničkih neprijatelja, Turaka, upućivao je Split i Poljica na međusobnu pomoć. U slučajevima najjačih pritisaka Poljičani su se iseljavali na mletački posjed, pa i u Split. Tijekom vremena Poljičani su postali znatan dio stalne vojne posade i gradske straže u Splitu, pa je tako krajem 16. stoljeća, uz 40 talijanskih pješaka i 16 konjanika, 100 Poljičana brinulo o splitskoj sigurnosti. Poljički su vojnici danju čuvali stražu na istočnim vratima grada, a po noći su se okupljali u glavnoj stražarnici na trgu, odakle su u patroli obilazili straže i čuvare na bedemima. Četvorica su čuvala i tvrđavicu između Splita i granice. Stoga mletački dužd dukalom od 30 srpnja 1604. godine traži od splitske magistrature da Poljičane tretira kao i splitske građane. Poljičani su pored obrane Splita bili posebno zaduženi za čuvanje veoma važne prometne gradske skele. Krajem 16. stoljeća spremala se velika akcija za oslobođenje balkanskih kršćana od turske vlasti. Navala je trebala započeti s obala Jadrana, ali se svela samo na osvajanje Klisa. Tome se protivila Venecija, kojoj je bilo stalo do mira s Turcima. Poduhvat je vodio splitski plemić Ivan Alberti. Dana 6. travnja 1596. godine Splićani, Kaštelani potpomognuti od 300 uskoka poubijavši straže, napadnu i osvoje klišku tvrđavu. Opljačkali su je pa napustili. Uto im u pomoć dođe poljički knez Nikola Pavić sa 200 Poljičana, a zatim i više osoba iz splitske okolice. Pad Klisa u kršćanske ruke iznenadio je cijeli ondašnji svijet, oduševio je zagorsku Dalmaciju, Primorje, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, cijelu Italiju, osim Venecije. Turci se nisu mirili s gubitkom Klisa; dovodili su pojačanja kako bi ga povratili. Za branitelje Klisa počeli su teški problemi: bez hrane i vode, uz stalne borbe očekivali su pomoć. Uz pomoć pape, u Anconi su opremljeni brodovi sa hranom, barutom i topovima. S druge strane spremao se s odredom vojske pomoći i hrvatski general Juraj Lenković. Ali Mlečani su spriječili dostavu pomoći. Oni su gledali samo svoje trgovačke interese i prijateljevali su s Turcima. Samo je 200 uskoka i Poljičana uspjelo probiti turske čete i donijeti hrabrim braniteljima potrebnu pomoć. Njihovim odlaskom nastala je još teža situacija. Hranu i vodu trebalo je krvavo i uz borbu otimati od Turaka. Poslije nego je general Lenković dva puta poražen od daleko nadmoćnijih turskih četa, a Ivan Alberti poginuo, Klis je krajem svibnja te godine opet nosio zastavu s polumjesecom. FRANCUZI U DALMACIJI Krajem 18. stoljeća na europsku i svjetsku pozornicu nezadrživo nastupa Napoleon Bonaparte. Kada je on počeo osvajati gradove po Italiji, Venecija se osjetila veoma ugroženom, pa je počela kupiti čete. Narod iz mletačkih posjeda u Dalmaciji masovno se odazivao. Iz Dalmacije je oko 10000 momaka otišlo u Veneciju spasiti je od očekivane propasti. Među njima bilo je dosta Splićana, a Poljičani su i bez poziva odlučili priskočiti u pomoć. Poziv je u nuždi ipak došao, pa su Poljičani 1796. godine sa tri satnije otišli u Mletke. Odbili su primiti novčanu nagradu koju je Venecija davala drugim četama, pokazujući time da su u pomoć došli kao plemići i dragovoljci, a ne kao plaćenici. Međutim, Venecija je polako i bez otpora dolazila pod kontrolu Napoleonovih snaga, pa su se Dalmatinci ubrzo vratili kućama, čime je Mletačkoj Republici oduzeta posljednja dobro organizirana vojna snaga. Venecija je poražena bez ispaljenog metka pa su mirom u Campoformiju 17. listopada 1797. godine Francuska i Austrija odlučile da Mletačka Republika prestaje postojati. Tako je sa političke karte Evrope zauvijek nestao barjak sa likom Sv. Marka. Istra, Dalmacija i Boka Kotorska pripale su Austriji, ali nakratko. Austrija nije mogla zaustaviti osvajačke pohode Napoleonove vojske, pa je mirom u Požunu 1805. godine Dalmacija s Istrom došla pod francusku vlast. Tada je došao kraj i staroj Dubrovačkoj Republici. Francuzi su u Dubrovnik ušli 1806. godine, a Republiku su ukinuli 1808. godine pripojivši je Kraljevini Italiji. Francuzi su organizirali svoju vlast sa sjedištem u Zadru. Poljičko izaslanstvo predvođeno velikim knezom Ivanom Čovićem zaputilo se u Zadar moliti generalnog providura Vincenza Dandola da im potvrdi stare povlastice, ali se vratilo neobavljena posla. Ideje Francuske građanske revolucije nisu u Dalmaciji, pa tako ni u Splitu ni u Poljicima, naišle na dobar prijem. Pronosili su se glasi o revoluciji i njezinim nositeljima kao bezbošcima koji svećenike, franjevce i koludrice progone, hule na Boga, ruše crkve i lišavaju je imanja, govorilo se o kraljevom i kraljičinom smaknuću pod giljotinom, o strahotama koje provode novi upravljači. Veoma malo govorilo se o idejama jednakosti, slobode i bratstva koje su na bajunetama francuskih vojnika prodirale Europom. Strah od Francuza, koji će zamijeniti Veneciju, bio je veći od nekadašnjeg straha od Turaka. Splićani su se bojali da Francuzi ne bi došli u Dalmaciju. Uzbuđenje u narodu je raslo, splitska su predgrađa kipjela. Došlo je do jednog nemilog incidenta s tragičnim krajem. Splićanin Juraj Matutinović počeo je s promidžbom o namjeri preuređenja splitske komunalne uprave, na što su ga protivnici napali kao neprijatelja i izdajicu naroda i domovine, kao pristašu bezbožnih Francuza koji će pučanstvu oduzeti njegovu imovinu i vjeru, pa mu je razjarena gomila 15. lipnja 1797. godine napala kuću i nakon dvosatne borbe sasjekla ga noževima i sabljama, potom su mu ubili ženu i jednog slugu. Bilo je još više manjih izgreda, čak je jedna satnija Zagoraca pokušala provaliti u Split radi pljačke, ali je bila odbijena. I u Šibeniku su bili ubijeni neki francuski pouzdanici, jakobinci, kako ih je narod nazivao. Napoleon je, poslije pobjede nad trećom koalicijom kod Austerlitza početkom prosinca 1805. godine, mirom u Požunu krajem prosinca te godine od Austrije dobio, uz ostalo, Istru, Dalmaciju i Mletačku Albaniju. Ubrzo je Dalmaciju priključio Talijanskom Kraljevstvu, čiji je bio kralj. Talijanski potkralj za generalnog providura Dalmacije imenovao je Mlečanina Vincenza Dandola, a Napoleon je za vojnog zapovjednika Dalmacije postavio svoga generala (kasnije maršala) Augusta Marmonta. Napoleon se nadao da će mu Dalmacija dati dosta dobrih vojnika, ali je došlo do velike uzbune kada je Dandolo počeo s novačenjem. Dandolo je naredio da se u Poljicima (kao i u ostaloj Dalmaciji) provede novačenje. Poljičane je to pogodilo, jer nikada nisu služili u nepoljičkoj, stranoj, vojsci. Iako su nebrojeno puta sudjelovali u borbama s Turcima, zajedno s drugim vojnicima koje je Venecija prikupljala, oduvijek su predstavljali zasebnu vojnu jedinicu pod zapovjedništvom svoga vojvode. Rusi, koji su početkom 1807. godine s većim odredom bili na Jadranu i u Boki Kotorskoj, podjarivali su narod protiv Francuza. U Splitu i okolici, te u Šibeniku i Trogiru došlo je do otvorene pobune. Protiv Francuza naročito su bili neraspoloženi Poljičani koji su znali da će im biti ukinute stare privilegije, stoga se, nadajući se potpori Rusa, koji su zauzeli Brač, te njihovog pomorskog odreda u bračkom kanalu od 18 brodova i oko 10000 ljudi pod vodstvom admirala Bratinskog i Sinjavina, digoše na otvoreni ustanak. Mala i nejaka Poljica protiv moćnog Napoleona. Ali kada je sloboda bila u pitanju, Poljičani nikada nisu gledali na cijenu. Bila je to Poljičanima posljednja, kao i uvijek, slavna i neravnopravna bitka. No, nisu bili usamljeni; uz Poljica je bio dobar dio Primorja od Splita do Podgore, te kraj od mora do Imotskog i Vrgorca. Rusi i Bokelji su se iskrcali u Poljicima. Poljičani su s puškama nasrnuli na francuske vojnike u selu Duće. Sutradan su iz Splita krenule velike francuske snage na Poljica. Oko 500 Poljičana zaustavilo ih je na rijeci Žrnovnici i u jednom manjem okršaju nanijeli su Francuzima poraz, na koji su ovi oštro reagirali. S tri pukovnije iz tri pravca general Marmont, koji je iz Zadra došao u Split poslije 18 sati neprekidnog jahanja, prodro je u Poljica. Malobrojniji i vojnički slabiji Poljičani nisu se mogli oduprijeti francuskoj sili, pa se jedan dio sklonio na rusko brodovlje, a drugi dio u omišku utvrdu. Pobuna je u krvi ugušena, a sela Podstrana, Jesenice i Duće na Primorju, te Srinjine, Tugare i Gata u Srednjim Poljicima bila su poharana. Kolovođe ustanka - velikog kneza Ivana Čovića, te knezove i župnike pučkih kotara osudili su na smrt čim budu uhvaćeni, jer su oni prvi dali otpor. Međutim, zadivljen držanjem Poljičana, Marmont je zapisao i slijedeće: Poljica nemaju nikakvih komunikacija i mogu se lako braniti. Oni ne plaćaju nikakve poreze, vladaju sami sobom, imenuju svoje činovnike. Pogled na ovu malu zemlju govori u korist njezina načina upravljanja. Ništa ne bijaše pravilnijeg od njihovog poljodjelstva, ništa pitomijeg od njihovih sela. Tim porazom došlo je do rasula Poljičke Republike, slavnog ostatka nezavisnog hrvatskog kraljevstva, jer ih je generalni providur Vincenzo Dandolo dekretom razdijelio unutar omiške, sinjske i splitske općine. O Poljicima pjesnik August Šenoa sa zanosom pjeva: Ne pokloni se Polje kralju, duždi, sad klanjat mu se valja goroj nuždi. Posljednji veliki poljički knez, Ivan Čović, otišao je s ruskim brodovljem u Petrograd, gdje je i umro 1816. POPOVI GLAGOLJAŠI Stoljetna pismenost u Poljicima isključiva je zasluga svećenika - popova glagoljaša. Ti se svećenici ničim nisu razlikovali od svoga poljičkog puka. Zajedno s njim dijelili su dobro i loše, i uvijek mu bili na čelu. A bilo ih je dosta. Ponekad i po desetak u selu i do pedeset u Poljicima. Živjeli su kao i seljaci. Oblačili su se i hranili, odlazili u polja s lopatom i kopali mašklinom kao i oni. Malo ih je živjelo od župske službe. Svugdje su bili prisutni: na poljima, u kolima, na gumnima, pod murvama, kod komina, u crkvama. I svagda su neumorno učili pismenosti. Crkvene vlasti iz Splita često su im prigovarale na seljačkom načinu života, posebno su im branili u opancima govoriti misu, jer time navodno ruše svećeničko dostojanstvo. Iako su ih korili, splitski nadbiskupi su ih i poštivali, naravno uz rijetke iznimke. Kako su Turci dolazili do samih gradskih zidina, nadbiskupima je bilo teško, a ponekad i nemoguće, pohađati župe i vršiti u njima službu, pa je stoga oko 1590. godine ustanovljen poljički Vikarijat. Poljički vikar (biskupov zamjenik) nikada nije bio Splićanin nego uvijek domaći sin glagoljaš, kao što su uvijek glagoljaši bili i svi ostali poljički svećenici, koji su imali dosta skromnu naobrazbu, pa ih je gradsko latinsko svećenstvo s visoka gledalo. Čak je nadbiskup Andrija Kornelij 1534. godine izdao naredbu da nijedan glagoljaš ne može postati kanonikom niti pripadati gradskom kleru. Situacija se s vremenom promijenila pa tako 1626. godine u Splitu djeluje šest svećenika glagoljaša, a na području nadbiskupije ih je čak 200, dok je svećenika latinaša bilo jedva 100. Tako su u crkvenom pogledu Poljica imala stanovitu zasebnost, iako su potpadala pod splitsku nadbiskupiju. Vikar je u Poljicima bio ugledna ličnost, sudjelovao je u radu Općeg skupnog zbora, koji se svake godine održavao na Jurjevdan u Gatima, a svojim bi glasom odlučivao o izboru velikog kneza, ako bi glasovi katunara i vlastele bili neodlučeni. Još su se po nečem Poljica izdvajala: dok su ranije (nad)biskupi postavljali župnike i držali ih na župi koliko su htjeli, vremenom su sami vjernici počeli birati sebi župnika sa službom na godinu dana. Naravno da su župnici mogli ponovno biti birani. Tada bi novoizabranici odlazili nadbiskupu u Split na svojevrstan ispit, pa ako bi nadbiskup ocijenio da je dotični napredovao u svom znanju, izdao bi mu patencu za slijedeću godinu. Problem slabije naobrazbe svećenika glagoljaša riješio je splitski nadbiskup Pacifik Bizza, koji je u veljači 1750. godine na Priku otvorio sjemenište za školovanje svećenika glagoljaša. Tako je on zaokružio posao nadbiskupa Stjepana Cosmija koji je 1700. godine u Splitu otvorio sjemenište za svećenike latinaše. ŽARKO DRAŽOJEVIĆ Među brojnim junacima i velikanima koji su obilježili splitsku i poljičku povijest ne smiju se zaobići najpoznatiji od njih. Premda Poljica nikada nisu imala stajaće vojske, svi su Poljičani, kada je prijetila pogibelj, u ruke uzimali oružje, i muško i žensko, i staro i mlado, a u dugotrajnim sukobima s Turcima posebno su se isticali junaštvom. Jedan od najvećih bio je veliki knez Žarko Dražojević, potomak istoimenog velikaša, jednog od dvojice rodonačelnika ugarskog plemstva. Nakon što su Poljica privremeno prihvatila tursko vrhovništvo, s posebnom dozvolom mletačkih vlasti s ocem se 1461. doselio u Split. Potom je kao konjički zapovjednik (kondotjer) stupio u službu Mletačke Republike. U blizini Poljica podigao je utvrde Nutjak kod Trilja i Kunjak kod Kučića. Njegove napore podržavao je i sam papa Inocentije VIII. Dok su Turci provaljivali, a Mlečani mu smetali i podvaljivali, on je uz pomoć splitskog kneza 1472. godine, osvojio kraljevski grad Klis i još neke gradove na Cetini. Od 1494. bio je u službi ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina. Junački se držao 1499. godine pomažući banu Ivanišu Korvinu u borbi s Turcima. Slijedeće godine turske su čete provaljivale preko hrvatskog teritorija do mletačkih gradova Splita, Trogira, Šibenika, Zadra i Nina. S druge strane mletačke su čete upadale u tursko područje: Bosnu i Hercegovinu. U svim tim akcijama imali su obilatu pomoć Poljičana. Od 1501. godine Dražojević je zapovjednik splitske konjice. Proslavio se uspješnim pohodima u dubinu turskoga teritorija. Iz Klisa, a zatim iz svojih utvrda Nutjak i Kunjak godinama je uspješno odolijevao turskim napadima i štitio svojom moćnom konjicom široko zaleđe Splita, Šibenika i Zadra. Slava mu se proširila daleko izvan Poljica i Dalmacije, pa ga je mletački senat u dva navrata imenovao vitezom, a godine 1500. u senatu je sjedio uz mletačkog dužda. Splitski knez Petar Maripiero brinuo se za Sinj i njegovo uzdržavanje, jer bio je važan u obrani od Turaka. Kretati se prema Sinju bilo je uvijek opasno, ali knez Dražojević za opasnost nije mario. Kada je početkom 1508. godine sa svojom četom nosio opskrbu sinjskoj posadi upao je u tursku zasjedu na putu između Sinja i Splita. Iako u visokim godinama, borio se i poginuo poput lava. Častan život - junačka smrt. Poštujući njegove velike zasluge u obrani rodnog im grada od Turaka, Splićani su ga kao prvog svjetovnog velikaša sahranili u katedrali Sv. Dujma, što je rijetka čast. Njegova junaštva opjevao je veliki mu suvremenik Splićanin Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, ali iz neznanih razloga Poljičani nikada nisu ispravno cijenili njegovu veličinu. Možda poradi toga što je bio predstavnikfeudalizma na njegovom vrhuncu, od kojeg su zazirala slobodarska Poljica. Marko Sinovčić, koji je rođen u Poljicama ili Splitu oko 1600. godine, potomak je Jurja Rajčića, jednog od rodonačelnika ugarskog plemstva, vojničku karijeru započeo je u četi Poljičana u mletačkoj službi. Od 1641. zapovjednik je hrvatske čete u Milanu u službi španjolskog kralja Filipa IV. Istaknuo se 1645. godine u odbrani Kandije (Krete) za vrijeme Kandijskog rata (1645 – 1669) kojeg su vodili Mletačka republika i Otomansko carstvo. Tada su ga Mlečani za iskazano junaštvo i junačku vještinu počastili naslovom: sergente generale di battaglia. Bio je zarobljen, ali je uspio pobjeći, pa je 1647. godine bio imenovan vrhovnim zapovjednikom mletačkog konjaništva. Godine 1648. posebno se istaknuo obranivši Kandiju od Turaka, te ga je Venecija imenovala guvernerom Kandije. Od 1650. godine neko vrijeme boravi u Dalmaciji, gdje je za zasluge u borbi protiv Turaka dobio mletačko plemstvo i gospoštiju Novak u Istri. Potom ponovno odlazi u Kandiju, pa se 1664. godine vraća u Dalmaciju. Car Leopold I. Habsburški pozvao ga je u austrijsku službu u Beč, gdje ga je 7. srpnja 1673. imenovao generalom hrvatskog konjaništva. Za Sinovčića se može kazati da je bio nemiran duh, možda čak i avanturist, ali mu hrabrost i sposobnost nitko ne može osporiti. Papalići su bili jedna od najuglednijih i najbogatijih poljičkih obitelji u Splitu. Prvi su Papalići zabilježeni u Poljicima u 12. stoljeću, a loza im u Splitu izumire u 18. stoljeću. Poslije se javljaju samo po ženskoj lozi. Iz isprava se zna kako je još 1144. godine veliki poljički knez bio Damas Papalić. Još su dva ugledna Papalića obnašala dužnost poljičkog kneza u 12. stoljeću, a u drugoj polovini 15. stoljeća u tri je navrata za poljičkog kneza bio biran Dujam Papalić, vjerojatno splitski plemić, jer Poljičani tada nisu iz svoje sredine birali velike knezove. U splitskim ispravama obitelj Papalić prvi se put susreće 1344. godine kada je Krstul Papalić vršio dužnost općinskog suca, a devet godina poslije ubire taksu od trgovine i vrši dužnost savjetnika kurije. Kasnije je od Velikog vijeća bio biran za jednog od četiri gradska konzula, potom je bio član i Malog i Velikog vijeća. U tom 14. stoljeću nekoliko je Papalića birano za članove i Malog i Velikog gradskog vijeća. Povjeravani su im poslovi nadzora živeži, izvora, zakupaca prihoda od mlinova, konzula, savjetnika kurije, procjenjivača, čuvara ključeva grada, rektora. Sve to svjedoči o njihovom velikom ugledu u splitskoj komuni. Prilikom predaje Splita Veneciji 1420. godine jedan Papalić bio je među splitskim pregovaračima. Dujam Papalić, koji je zapovijedao splitskom galijom koja je ratovala na istoku, bio je, pak, u splitskom izaslanstvu kod mletačkog dužda 1481. godine. Papalići su posebnu pažnju poklanjali svojim posjedima uz rijeku Žrnovnicu te posjedima na području Poljica, što dokazuje njihovu stalnu vezu s Poljicima, sve do izumiranja obitelji. Na kraju treba naglasiti kako su Papalići zadužili grad Split na području kulture, znanosti, umjetnosti i književnosti. Netko može zapitati nije li u ovom prikazu bilo mjesta za poljičku junakinju Milu Gojsalić. O njoj nema povijesnih zapisa. Na mjestu gdje se vršio izbor velikog kneza, na ledinama uz potok Smovo u Gatima, rođena je legenda o dičnoj djevojci didićkog roda iz sela Kostanja. Predaja o njoj pjeva, govori kako je hineći ljubav ušla u šator Ahmed bega, koji je na čelu Turaka haračlija navalio na Poljica, pa je, žrtvujući svoj mladi život, gorućom bakljom digla u lagum pašu i barutanu, te tako svojim junačkim djelom olakšala veličanstvenu pobjedu svojim malobrojnim Poljičanima (1000) nad daleko brojnijim neprijateljem (10000). Je li taj junački čin poljičke Judite>, koji se navodno dogodio 1530. godine, legenda ili stvarnost? To je nevažno. Važna je samo činjenica da je Milino ime i junačko djelo ostalo duboko usađeno u svijesti puka, da se stoljećima prenosi s koljena na koljeno, da inspirira i odgaja, da potiče i izaziva umjetnike. Tako je, među inima, August Šenoa o njoj pjevao: Zborište pusto, nema više vijeća, Po kneževom se stolu vije mah, Izmijenila se zla i dobra sreća, A slavni barjak sad je pepo, prah. Nu vazda rodu sveta su Poljica, I vazda slavna Mila Gojslavica. Što Milu povezuje sa Splitom? Vjerojatno samo otac naše književnosti Marko Marulić, koji je 1501. godine napisao, a 1521. godine objavio svoj spjev Juditu o starozavjetnoj junakinji koja je svoj grad Betuliju i svoj izraelski narod spasila od asirskog vojskovođe Holoferna, kojemu je na prevaru odrubila glavu. Moguće je da su Poljičani inspirirani biblijskom Juditom svoju veličanstvenu pobjedu pripisali svojoj djevojci Mili koja se odlučila žrtvovati za spas rodnih Poljica. Kada je odluku kazala svom draganu (tražeći razumijevanje) i ocu (tražeći oprost), svi prisutni poljički borci ostali su zapanjeni, ali zadivljeni. Svjesni njezine žrtve, s dodatnom energijom navalili su i sasjekli dušmane. Na kraju ovog prikaza odnosa Splita i Poljica treba istaknuti kako su Poljičani odigrali nadasve važnu ulogu i kada već nije bilo Poljica. Na izborima 1882. godine kada je trebalo skinuti talijanski jaram s hrvatskoga grada Splita, jer je splitska općinska vlast bila u autonomaškim rukama, prevagnuli su upravo glasovi iz poljičkih sela: Podstrane, Jesenica, Sitnoga i Srinjina, koja su bila u sastavu splitske općine. SPLIT I POLJICA - ODNOSI KROZ POVIJEST SAŽETAK Poljičani, stanovnici kraja istočnije od Splita, od svih splitskih susjeda odigrali su u njemu najvažniju ulogu. U hrvatskoj povijesti Poljica su zapamćena po neprekinutom čuvanju baštine hrvatske državnosti od vremena 1102. godine i novih državnopravnih odnosa s Ugarskom, potom za vrijeme mletačke prevlasti u Dalmaciji od 1409. do 1797, te za vrijeme turske dominacije na dalmatinskim prostorima od početka 16. st. do mira u Sremskim Karlovcima 1696. godine kada Otomansko Carstvo konačno odlazi s povijesne scene u Dalmaciji. Gotovo cijelo vrijeme turske i mletačke nazočnosti na Balkanu, prostor Dalmacije bio je poprište neprekidnih prisezanja jedne i druge strane prema njezinu teritoriju, u kojima je sudjelovalo i domaće stanovništvo dalmatinskih gradova, i Split među njima, te Poljičani. Odnosi Splita i Poljica varirali su od otvorenih neprijateljstava do bliske suradnje. Zategnuti odnosi ponajprije su imali gospodarske uzroke, jer za brojnu stoku nije bilo dovoljno ispaše ni u Splitskom polju ni u Poljicima. Splitsko plemstvo i Crkva su, koristeći krivotvorene isprave ugarsko-hrvatskih kraljeva, nastojali doći u posjed više poljičkih sela i prava na ispašu svoga blaga. Mlečani su kao novi gospodari Splita i Poljica nastojali njihove odnose uravnotežiti, da bi dolazak i provale Turaka donijeli konačno zajedništvo Splita i Poljica. Poljičani su postali dio stalne vojne posade koja se brinula o splitskoj sigurnosti. Značaj Poljičana na tom planu uvidjele su mletačke vlasti, pa su duždevi u više navrata svojim dukalama (ispravama) potvrđivali poljičku samoupravu, dodjeljivali im određene privilegije, čak ih i novčano stimulirali za borbe s Turcima. Poljičani su i bez toga za borbu s Osmanlijama uvijek bili spremni. U više bitaka Splićani i Poljičani borili su se rame uz rame. Dolazak Napoleonove armade donio je dokinuće svih triju jadranskih republika: Mletaka 1797. (koji su se sami raspustili), Poljica 1807. i Dubrovnika 1808. godine. Autor: Mate Kuvačić cjelokupni tekst na: http://www.gkmm.hr/mate_kuvacic-split_i_poljica_odnosi_kroz_povijest.html#